Kad je istina opasna tema: mladi, rat i negiranje zločina

Zakon postoji, svijest ne 

Benjamin Selimotić, mladi istraživač specijaliziran za nacionalizam  ističe da, iako su nove generacije  u Federaciji BiH barem čuli za postojanje člana 145a Krivičnog zakona BiH, svijest u Republici Srpskoj često izostaje. „Čak i tamo gdje postoji osnovno znanje o zakonu, gotovo da ne postoji svijest o njegovim stvarnim posljedicama. Sama poruka zakona je jasna, ali mnogi je ne doživljavaju u praksi jer u javnom prostoru često dominiraju političari, mediji i javne ličnosti koje relativiziraju ili negiraju ratne zločine bez ikakvih sankcija.“

Podijeljeni obrazovni sistemi i etnički filtrirane interpretacije historije dodatno oblikuju percepciju mladih. „Fenomen ‘dvije škole pod jednim krovom’, odvojeni nastavni planovi i etnički filtrirane interpretacije historije ograničavaju mlade u sticanju zajedničkog, činjenicama utemeljenog okvira za razumijevanje prošlosti“, dodaje Selimotić. „Zbog toga zakon ne djeluje kao univerzalno načelo protiv negiranja svih ratnih zločina, već se doživljava kao politički instrument ‘protiv jednih, a u korist drugih’. Selektivna i nedosljedna primjena dodatno udaljava njegovu poruku od mladih, često proizvodeći cinizam i jačajući uvjerenje da su dominantni narativi zaštićeni političkom moći, a ne pravdom i činjenicama.“

Od šutnje do glorifikacije zločina 

Novije generacije brzo uče da je ratna prošlost tema koju se rijetko otvoreno komentira. Šutnja često nije znak neutralnosti, već strategija preživljavanja u okruženjima gdje javni stav može značiti konflikt. Damir Mahmutović, magistar politologije iz Sarajeva i dvostruki dobitnik priznanja „Srebrena značka”, ističe: „Mladi vrlo rano shvate da je rat tema oko koje se ljudi sukobljavaju. Zbog toga biraju da šute, jer imaju osjećaj da će, šta god kažu, nekoga uvrijediti ili biti etiketirani.I danas postoje situacije u kojima osjećaju pritisak da prešute, relativiziraju ili ponavljaju dominantne političke narative prisutne u svojim sredinama. Sličnu dinamiku opisuje i Nikolina Lozo, politologinja iz Višegrada: „Većina mladih u Republici Srpskoj ratne događaje iz posljednjeg rata percipira na osnovu onoga što su im roditelji ili bliski ljudi iz njihovog okruženja pričali. Na osnovu mog iskustva najčešće imamo ignorisanje prošlosti, mladi ne žele da razgovaraju o prošlosti, jer znaju da je teška i smatraju da je potrebno okrenuti se ka budućnosti. Nakon toga najčešće imamo veličanje ratnih zločina, što je gore i od ignorisanja prošlosti. Ignorisanje prošlosti loše je jer samim tim neće znati kakvi su ratni zločini počinjeni nad Srbima, a zatim i nad Bošnjacima i Hrvatima, a jedino razumijevanje ratnih dešavanja može dovesti do razvoja empatije za drugu stranu. Mladi kod nas ne razumiju kako društvo funkcioniše jer sve što pripada javnoj sferi smatraju politikom i smatraju da to loše utiče na njih, a zapravo neznanje je ono koje je pogubno za sve mlade bez obzira iz koje etničke skupine dolaze.“ 

U Bosni i Hercegovini, oni koji se suprotstave negiranju ratnih zločina ili dominantnim političkim narativima često riskiraju narušene porodične odnose, društvenu izolaciju, stigmatizaciju, pa čak i fizičko nasilje. Zbog toga mnogi vrlo rano uče da je šutnja sigurnija od javnog neslaganja, posebno u manjim, etno-homogenim sredinama. Benjamin Selimotić „U porodičnom okruženju to može značiti narušene odnose i emocionalni pritisak, dok u školama i lokalnim zajednicama takvi stavovi često vode ka društvenoj izolaciji, stigmatizaciji, pa čak i fizičkom nasilju. Zbog toga mnogi mladi vrlo rano uče da je šutnja sigurnija od javnog neslaganja, posebno u manjim, etno-nacionalno homogenim sredinama.“ 

Tara Michele Gliha, studentica kliničke psihologije fokusirana na traumu, mentalno zdravlje mladih i društvene promjene u postratnoj Bosni i Hercegovini ističe da kontinuirano negiranje ratnih zločina i genocida ima direktan psihološki utjecaj na nove generacije.
„Mladi odrastaju u okruženju gdje se patnja njihovih roditelja ili zajednice često relativizira ili ignorira. To stvara osjećaj nesigurnosti i frustracije – osjećaju da je njihov glas nevažan ili da izražavanje stava može biti opasno. Često govore o ‘strahu od konflikta’ i izbjegavanju tema koje bi mogle izazvati neslaganje u porodici ili među vršnjacima.“

Gliha pojašnjava da ovaj pritisak ima i šire posljedice: „Sekundarna viktimizacija se događa kada mladi vide da društvo ili institucije ne reagiraju na negiranje i glorifikaciju ratnih zločina. To smanjuje njihovo povjerenje u pravosudni sistem i osjećaj građanske odgovornosti. Kada ne dobiju jasnu poruku da je njihovo znanje i stav važan, lako se povlače u šutnju ili prihvataju dominantne narative.“

Gdje je prostor za promjenu?

Tara također ističe da postoji prostor za otpor: „Sigurni prostori – bilo kroz obrazovne programe, omladinske inicijative ili interaktivne radionice – omogućavaju mladima da razviju kritičko mišljenje, prepoznaju manipulacije i iznesu vlastite stavove. Kroz dijalog s vršnjacima i razmjenu mišljenja o osjetljivim temama, mladi postepeno integriraju činjenice u svoje razumijevanje društvenih i političkih pitanja, jačajući i društvenu otpornost i sposobnost za aktivni građanski angažman.“ I drugi sagovornici smatraju da tavakav ambijent nije nepromjenjiv. Benjamin Selimotić naglašava da je važno otvoriti prostor za učenje i razgovor izvan politički opterećenih okvira, gdje činjenice mogu zamijeniti naslijeđene narative.

Damir Mahmutović dodaje da mladi nisu nezainteresirani, već oprezni. Kada im se ponudi siguran prostor za razgovor, bez straha od etiketiranja ili sankcija, vrlo brzo počinju preispitivati ono što su do tada prihvatali kao „jedinu istinu“. Problem, naglašava, nije manjak interesa, nego manjak sigurnosti da se o ovim temama uopće smije govoriti.

U društvu koje još uvijek izbjegava konsenzus o osnovnim činjenicama, borba protiv negiranja ratnih zločina nije samo pitanje prošlosti, nego pitanje budućnosti. Ako zakon ostane mrtvo slovo na papiru, a istina privatna stvar pojedinaca, cijenu će ponovo platiti generacije koje rat nisu doživjele, ali koje i dalje žive njegove posljedice.

Ovaj članak napisan je u okviru projekta TRIAL International Ureda u BiH, a koji podržava Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Članak nužno ne predstavlja stavove TRIAL International Ureda u BiH, kao ni Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.